NEVJEROJATNA ISPOVIJEST AMERIČKOG GENERALA ‘Ja sam izgubio globalni rat protiv terorizma’

nevjerovatna ispovjestBrigadni general Daniel Bolger, koji je od 2011. do 2013. u Afganistanu provodio program obuke lokalne vojske, u svojoj knjizi ‘Zašto smo izgubili’ piše o uzrocima vojnog neuspjeha u Iraku i Afganistanu.

Donosimo nekoliko ulomaka iz knjige generala Bolgera.

Ja sam general vojske Sjedinjenih Država i ja sam izgubio globalni rat protiv terorizma.

Ovo je baš poput Kluba liječenih alkoholičara – prvi je korak priznati da imaš problem.

E, pa ja imam problem. Imaju ga i moje kolege. Zahvaljujući našem problemu, sad i Amerika ima problem: dvije izgubljene vojne kampanje i rat koji je pošao potpuno krivim putem.

Trebali smo znati da će ovaj rat biti loš čim se nismo mogli dogovoriti niti oko njegovog imena. Nakon strašnih napada al-Qaide 11. rujna 2001, isprobali smo mnoge etikete.

Momci iz Pentagona predložili su naziv ‘Operacija beskrajna pravda’ što zvuči u redu – istovremeno svemoćno i pravedno. Onda su razni dušebrižnici primijetili da bi to ime moglo uznemiriti muslimane.

Na kraju smo se zadovoljili imenom ‘Operacija trajna sloboda’. Naši napori u Afganistanu svakako su opravdali ‘trajni’ naziv, jer su se vukli duže od 10-godišnjeg Trojanskog rata dok smo očajnički nastojali nametnuti ‘slobodu’ nabusitim Paštunima.

Ipak, ‘Operacija trajna sloboda’ odražavala je željeni brend. Rijetki su se iznenadili kad je 2003. pokrenuta sljedeća kampanja, jednako lošeg imena ‘Operacija iračka sloboda’.

Iračka intervencija viđena je kao nastavak vojnih operacija u takozvanom globalnom ratu protiv terorizma. Vodili sam taj rat protiv neprijatelja kojeg smo etiketirali kao teroriste, kukavice, zločince i ekstremiste.

Iako su svi ti opisi prilično generički, nekako smo na kraju uvijek završili loveći isti ekipu islamista. Taj smo rat gurali godinama, skupa sa mnom i mnogim drugim sposobnim, hrabrim i istaknutim ljudima.

Bio sam prisutan kad su donošene ključne odluke, kad su takve odluke odgađane ili izbjegavane. I sam sam donosio, odgađao ili izbjegavao slične odluke. Ponekad sam sa svojim vojnicima izašao na teren, u patrolu ili napad.

Nekad bih ujutro razgovarao sa stratezima iz zapovjedništva, da bih navečer s puškom u ruci pretraživao neko selo.

Tu i tamo, irački i afganistanski pobunjenici pokušali bi me ubiti. Što od neprijateljske ruke, što zbog mog neznanja ili arogancije, a što zbog neumoljive ratne sreće, izgubio sam 80 vojnika, a triput veći broj ih je ranjen.

Svi su one žrtve, da posudim riječi Roberta E. Leeja nakon Gettysburga, moja krivica.

Sve što je pošlo krivo protratilo je hrabrost, znoj i krv tih sjajnih Amerikanaca. Naša je najveća greška obuhvaćala zapovijedanje. Jednostavno, momci poput mene prikazali su loše strateško i operativno vodstvo.

Za obične vojnike, umjetnost strategije i operative prevodi se kao cilj i plan djelovanja. Pogriješili smo kod oba, više kod potonjeg nego prethodnog.

Neki će kriviti izabrane predstavnike civilne vlasti. Dio krivice je na njima, ali ja znam bolje, baš poput ostalih generala. Cijeli su nas život trenirali i učili kako da se borimo i kako do pobjeđujemo. Ovo je bio naš rat za izgubiti i uspjeli smo.

Trebali smo znati bolje. U vojnim školama, poput West Pointa, Fort Leavenwortha i Quantica, vojnici izučavaju djela velikih mislilaca koji su se tijekom povijesti ‘borili’ s filozofijom pobjeđivanja.

Osim Cezara i von Clausewitza, instruktori su nas učili i drevnoj mudrosti Sun Cua, kineskog generala i teoretičara koji je napisao poetičnu, eliptičnu, a ponekad i kriptičnu ‘Umijeće ratovanja’ prije 2.300 godina.

Sun Cu je pojasnio: ‘Upoznaj svog neprijatelja kao što poznaš sebe i u sljedećih sto bitaka nikad nećeš doći u opasnost’.

Mi smo tu podbacili. Nismo upoznali svog neprijatelja, nikad ga nismo analizirali, nikad nismo usmjerili naše napore i zbog toga smo postali dobri u stvaranju novih neprijatelja prije nego bi riješili stare.

Potom smo dodali nevolje nastale lošim upravljanjem našim oružanim snagama koje su obučene i stvorene za brze, odlučne i konvencionalne sukobe.

Ne, mi smo, opčinjeni sjajnim pobjedama, naše sposobne i disciplinarne trupe poslali ne u jedan, već u dva duga, nesigurna protupobunjenička rata koja nikako ne odgovaraju prirodi naših postrojbi.

Ponovno i ponovno, unatoč tome što smo moje kolege generali i ja vidjeli da naš pristup ne funkcionira, nismo revidirali naše osnovne pretpostavke.

Nismo odgovorili na pitanja o krivom shvaćanju naših neprijatelja i nas samih. Jednostavno smo tražili još vremena.

Uz dovoljno mjeseci, pa godina, pa desetljeća, uvijek još malo više, vjerovali smo da će nas naši hrabri vojnici i vojnikinje izvući.

Na kraju, sva hrabrost i vještine na svijetu nisu mogle nadvladati naše neznanje i aroganciju.

Kao general, sve sam shvatio krivo, I ne samo ja, isto vrijedi i za moje kolege.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

*

Scroll To Top